Objavljeno: 7. 12. 2021. u 21:47
Administrator

Prenosimo subesjedu koju je za hrvatske sveučilišne novine Universitas Branko Nađ imao s prof. dr. sc. Ivanom Franić, redovitom profesoricom na Katedri za francuski jezik Odsjeka za romanistiku Filozofskoga fakulteta i vanjskom suradnicom Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Profesorica Franić plodna je autorica iz francuskoga jezikoslovlja, povijesne leksikografije (stariji dubrovački rukopisni rječnici) i glotodidaktike i istraživačica na znanstvenim projektima s područja povijesne leksikografije i glotodidaktike.

Prof. Ivana Franić: „Potrebno je očuvati tradicionalno kvalitetne humanističke studije, osobito filološke, ali i studije u području odgojnih znanosti. Ti studiji obrazuju vrlo kvalitetne stručnjake, nastavnike i učitelje.“ Snimio Branko Nađ.

Kako ste zadovoljni stanjem i statusom hrvatskoga jezika danas, što u području struke, što u segmentu svakodnevne upotrebe?

Hrvatski je jezik doživio afirmaciju i priznanje ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju. Međutim, ta nas činjenica ne oslobađa odgovornosti i ulaganja daljnjih napora na polju sustavne i trajne skrbi za hrvatski jezik. Na mnogim područjima jezičnih istraživanja postignut je znatan napredak. Primjerice, u razvoju jezičnih tehnika za hrvatski jezik. Na području jezičnoga opisa i dalje ostaju brojne zadaće. Preostaje i dalje temeljit rad na kapitalnim jezičnim priručnicima, osobito leksikografskima, jednojezičnima, ali i dvojezičnima. Međutim, na području jezičnoga opisa i dalje ostaju brojne zadaće. To je osobito važno u kontekstu očuvanja hrvatskoga jezika i to u vremenu posvemašnje ugroze humanističkih znanosti. Čuvanje hrvatskoga jezika nema alternativu, čuvajući jezik čuvamo svoju baštinu, identitet, samobitnost. Ako ga mi ne očuvamo, nitko to ne će učiniti umjesto nas.

Zabrinjava nedostatan broj katedara u svijetu na kojima se poučava hrvatski jezik. Na tome treba i dalje sustavno i neumorno raditi, tomu se treba posvetiti i u to treba ulagati. O tome treba osobito skrbiti kulturna i jezična diplomacija, a velik poticaj za to oduvijek daje akademska zajednica i tradicionalno dobra suradnja hrvatskih i inozemnih sveučilišta.

Ne zaboravimo da hrvatskim jezikom govore mnogobrojni Hrvati u iseljeništvu, izvan domovine. Još uvijek je nedostatan broj lingvističkih istraživanja o hrvatskome jeziku kakav se govori primjerice među Hrvatima u SAD-u, Kanadi, zemljama Južne Amerike i sl. Velik broj potomaka Hrvata iz iseljeništva želi se vratiti u domovinu svojih predaka, a jedan od temeljnih preduvjeta, iskustvo pokazuje, jest ovladavanje jezikom. Potrebno je znatno ojačati tu sastavnicu hrvatskoga jezičnoga bića. Taj senzibilitet obvezuje i potrebno je učiniti daleko više u naporima da se tim mladim ljudima omogući povratak i doseljavanje u Hrvatsku, što je iznimno bitno u kontekstu nepovoljnih demografskih kretanja.

Koliko smo kao narod u ovome trenutku (ne)pismeni, koliko znamo o svome jeziku, koliko se (ne)vješto njime služimo, a koliko ga zanemarujemo?

U digitalnoj eri svjedoci smo utjecaja medija, društvenih mreža, ubrzanoga načina života i novih komunikacijskih potreba. Govornici svoju komunikaciju prilagođuju tim novim potrebama i posve prirodno, sa što manje napora i s manje jezičnih sredstava žele postići optimalan komunikacijski učinak. U takvim okolnostima rekla bih da sve veću i veću pozornost treba posvetiti temeljnim jezičnim umijećima, od rane dobi, osobito čitanju i pisanju. Jezična su umijeća, naime, danas znatno ugrožena digitalizacijom i sve snažnijom anglizacijom.

Mnoga istraživanja o hrvatskome jeziku već dugi niz desetljeća, ali osobito od 90-ih naovamo, dala su vrijedne rezultate – napisane su brojne studije, izrađeni vrijedni jezični priručnici, jednako na području jezičnoga opisa kao i propisa. Nerijetko su ta istraživanja vodili i priručnike sastavljali pojedinci, istaknuti stručnjaci. Takav je slučaj često i danas. Međutim, rekla bih da nam više nego ikad treba suradnja stručnjaka i institucija na fundamentalnim, strateški i nacionalno važnim istraživanjima hrvatskoga jezika, uz svekoliku potporu države. Znanstvenu i stručnu literaturu o hrvatskome jeziku valja učiniti dostupnom širokoj znanstvenoj i stručnoj javnosti, osobito u svijetu, u knjižnicama na inozemnim sveučilištima.

Valja osobito mnogo učiniti na polju afirmacije hrvatskoga jezika u svijetu. Hrvatski jezik se danas više nego ikad uči. Uče ga govornici kojima su materinski ili prvi jezik vrlo različiti pa bi pri osmišljavanju metoda učenja hrvatskoga jezika kao i pri izradi priručnika valjalo uzeti u obzir njihove različite jezične i kulturne perspektive (hispanofonske, frankofonske, anglofonske i sl.) i te metode diversificirati.

Potrebno je još više osvijestiti bogatstvo i vitalnost hrvatskih narječja, dijalekata i mjesnih govora i to blago učiniti široko dostupnim uz pomoć digitalnih tehnologija (sjajan je primjer toga Hrvatski zvučni atlas, ali i mnogi drugi slični projekti). Na tom tragu, potrebno bi bilo izraditi i korpus govornoga jezika kakav primjerice postoji pod nazivom Le français de la parole koji u formi zvučnoga zapisa predočuje onakav francuski jezik kakav se govori u različitim dijelovima svijeta. Odlučujuću ulogu za pokretanje takvih projekata za hrvatski jezik imaju institucije, ali samo uz međusobnu suradnju i potporu države. To je nova dimenzija jezičnoga opisa po kojoj jezik biva vidljiv u svijetu, a činjenice i obilježja njegova opisa postaju dostupne širem krugu istraživača kao i široj javnosti. Snažnije uključivanje u europske istraživačke infrastrukture u području humanističkih znanosti može dati dodatni poticaj takvim projektima i aktivnostima.

Nedostatak komunikacije

Što napraviti da se jezične vještine svakoga od nas podignu na višu razinu?

Jako dobar poticaj u tom smislu upravo je cjelogodišnji projekt koji je obilježio 2021. godinu, posvećenu čitanju i poticanju čitanja. Čitanje kao jedno od temeljnih umijeća može i treba pobuditi ne samo svijest o dobrobiti i korisnosti čitanja, nego i svjesnost o hrvatskome jeziku, njegovim vrjednotama, važnosti njegove kvalitetne i uspješne uporabe. Mlade osobito treba poticati na dobru i pravilnu jezičnu uporabu, na jasno oblikovanje i izražavanje misli, a sve radi što uspješnije komunikacije. Uz to, potrebno je očuvati tradicionalno kvalitetne humanističke studije, osobito filološke, ali i studije u području odgojnih znanosti. Ti studiji obrazuju vrlo kvalitetne stručnjake, nastavnike i učitelje koji su, uz obitelj, upravo oni koji trajno nastoje, a zasigurno će se i dalje truditi na osvješćivanju mladih o važnosti hrvatskoga jezika. Potrebno je povećati satnicu hrvatskoga jezika, ali i osobito poraditi na kvaliteti izvedbe nastave hrvatskoga jezika. Ne zaboravimo da je jezik, a tako i hrvatski jezik „predmet svih predmeta“, što znači da se samo dobrom osposobljenošću u hrvatskome jeziku mogu kvalitetno usvajati sadržaji drugih predmeta.

Koliko tome kumuju novi digitalni mediji, a koliko činjenica da ni obitelji više ne provode vrijeme zajedno kao nekada, da se slabo razgovara, da je TV gotovo stalno upaljen, a ako i nije, onda i mama i kći istovremeno bulje svaka u svoj mobitel?

Digitalni mediji bez ikakve sumnje pridonijeli su i pridonose radikalnoj promjeni komunikacijskih obrazaca, ali su omogućili i neslućene razmjere komunikacije. Nažalost, ubrzan način života ne dopušta obiteljima redovite dnevne susrete, a kad se obitelj i okupi, pozornost „odvlače“ mobilni uređaji i potreba da se ostane u neprekinutu kontaktu s prijateljima, članovima obitelji, kolegama… Međutim, nakon dugih zatvaranja i smanjenja socijalnih kontakata, rekla bih da jača svjesnost, osobito u mladih ljudi, o potrebi i važnosti upravo fizičkih susreta i razgovora. Svijest o tome da ništa ne može zamijeniti bliski kontakt oči u oči, razgovor, njegovu spontanost i prisnost. Rekla bih da je potrebno, koliko god je to moguće, odvojiti vrijeme jedni za druge, za susrete, za razgovore. Samo to nas istinski obogaćuje.

Trebamo li se onda čuditi da nam djeca međusobno ne razgovaraju, oči u oči, već samo tipkaju, tipkaju, tipkaju…?

Živimo u vremenu ubrzanoga tehničkoga razvoja i ubrzane komunikacije. Danas je istodobna komunikacija moguća bez obzira na prostornu i vremensku udaljenost, na nekoliko kontinenata i kroz nekoliko vremenskih zona. Kriza uzrokovana pandemijom pokazala je da sve što smo do jučer držali gotovo nemogućim može postati stvarnost i to u vrlo kratkom vremenu. Ostanak kod kuće učinio je komunikaciju na daljinu nužnim, gotovo jedinim načinom za kakvo-takvo očuvanje pojedinih aktivnosti, osobito obrazovanja. Ipak, osjećamo snažne, nezapamćene posljedice takve intenzivne komunikacije na daljinu. Unatoč činjenici da se komunikacija očuvala, unatoč krizi, bez sumnje nikad nismo bili toliko dugo i toliko snažni fizički razdvojeni jedni od drugih, izdvojeni iz svojih radnih, obrazovnih sredina. Međutim, bez ikakve sumnje, kriza je i prilika. Pa tako istraživanja provedena među učenicima i studentima svjedoče o katastrofalnim učincima nedostatka komunikacije. Svi oni danas više nego ikad imaju snažnu potrebu za druženjem, razgovorima, uobičajenim aktivnostima. Vjerujem da će pouke izvučene iz vremena fizičke udaljenosti jednih od drugih još više povećati svijest o tome da je međusobni kontakt, razgovor licem u lice nezamjenjiv i da će se u budućnosti voditi više brige o tome.

Prof. Ivana Franić: „Hrvatski je jezik stalnica koja je stoljećima očuvala duh i identitet hrvatskoga naroda.“ Snimio Branko Nađ.

Važnost nastave hrvatskoga

Činjenica je i da nam djeca uglavnom bolje govore strani jezik nego materinski. Komentar?

Moglo bi se tako reći. Širokom dostupnošću i utjecajem medija i digitalnih tehnologija, strani jezici, osobito engleski, u znatnoj mjeri prožimaju mnoge pore života djeteta, još od rane dobi. Djeca s lakoćom ovladavaju jezicima, osobito kada su njima okruženi, koji put u njih i uronjeni. Stoga s jedne strane ne treba čuditi da djeca danas prilično osposobljena za uporabu stranih jezika. Ipak, ovladavanje svim dimenzijama hrvatskoga kao materinskoga jezika, osobito u današnjim prilikama, nezamjenjivo je. Hrvatskim jezikom možemo svoje misli najbolje izraziti, nijansirati ih, dati im poseban senzibilitet, izraziti sve najtanje osjećaje…

Bi li sukladno tomu trebalo povećati satnicu materinskoga jezika u školama kao što neki predlažu?

Dakako da bi trebalo, to je imperativ. Zemlja smo s još uvijek nedostatnim brojem sati hrvatskoga jezika, više nego dvostruko manjim od satnice u nekim drugim zemljama. Često se u tom smislu spominju francuski i finski obrazovni sustav, ali i slovenski i mađarski. Međutim, i u francuskome sustavu broj sati francuskoga jezika sve je više ugrožen uvođenjem novih predmeta. Općenito uzevši, veći broj sati hrvatskoga jezika i jasna usmjerenost prije svega na umijeća čitanja i pisanja mogli bi biti dobar put, uz jasnu svijest svih dionika obrazovnoga procesa o važnosti hrvatskoga jezika, počevši od učenika, nastavnika, roditelja, ali osobito obrazovnih vlasti.

Ako se složimo da sve navike počinju od malih nogu, kako biste komentirali stanje koje primjećuju nastavnici po hrvatskim školama – da se djeca i mladež sve lošije jezično izražavaju, da su im rečenice krnje, misli neusredotočene, leksik siromašan?

Takvu stanju uvelike pridonosi okružje u kojem su digitalni mediji sveprisutni, potrebe komunikacije složenije su nego ikad prije. Suvremeno društvo zahtijeva široko dostupne informacije, njihovu brzu razmjenu i to brojnim digitalnim kanalima. Ubrzana komunikacija teži proizvodnji što većega broja informacija namijenjenih što širem krugu korisnika, a krajnji korisnik te informacije zbog njihove brojnosti prima i obrađuje vrlo selektivno. U tome se ubrzanome procesu sudionici u komunikaciji, a tako i učenici, ne uspijevaju uvijek snaći pa rabe ograničena jezična sredstva. Upravo se kroz nastavu hrvatskoga jezika može puno učiniti kako bi se u mladih ljudi osvijestila važnost kvalitetne komunikacije i razgovora općenito, pažljivoga slušanja, koncentriranoga čitanja s razumijevanjem, pažljivoga pisanja, izražavanja uporabom punih rečenica. Vjerujem da se upornim zajedničkim radom u nastavi, uporabom različitih nastavnih metoda, ali i poticajem roditelja i obitelji, može doći do poboljšanja.

Puno je prijepora zadnja dva desetljeća oko hrvatskoga pravopisa i gramatike? Koji je „pravi“, po kojim se pravilima ravnati?

U svim raspravama i radnjama oko pravopisa temeljno pravilo trebalo bi biti uključiv pristup i dogovor. Pravopis bi stoga trebao biti rezultat dogovora relevantnih institucija, znanstvene i stručne javnosti, a ne nametanje rješenja i to metodom isključivanja. U prošlosti, nažalost, ni metodologija izradbe pravopisa ni pravopisna rješenja nisu išla u korist hrvatskoga jezika, osobito kada je u pitanju bila njegova opstojnost. Bitka za pravopis tada je značila i bitku za nacionalnu samobitnost. Nažalost, čini se da je potrebno češće se prisjetiti takvih događanja da bismo shvatili da nametanje i isključivost nisu dobar put i da tek kad se uspostavi ključno tijelo s predstavnicima relevantnih dionika, po načelu uključivosti, moći će se povesti razgovori i doći do kvalitetna dogovora o dobrim pravopisnim rješenjima.

Prof. Ivana Franić: „Veću pozornost treba posvetiti temeljnim jezičnim umijećima. Ona su danas znatno ugrožena digitalizacijom i sve snažnijom anglizacijom. Osobito je potrebno poraditi na kvaliteti izvedbe nastave hrvatskoga jezika.“ Snimio Branko Nađ.

Potreba stranih jezika

Kad smo već kod stranoga jezika, koji nam je strani jezik danas najpotrebniji?

Kao narod i kao kultura moramo biti otvoreni prema drugima, drugim jezicima i drugim kulturama. Hrvatski je narod stoljećima bio i danas osobito jest dio europske uljudbe, kroz ta stoljeća ugradio je i danas ugrađuje dio svojega duhovnoga i kulturnoga nasljeđa u europsku kulturu. Jednako kao i za hrvatski, i o učenju stranih jezika trebalo bi sustavno skrbiti. Stoga bi obrazovni sustav trebao omogućiti ravnomjerno i svima dostupno učenje stranih jezika. Engleskoga, koji se i najviše uči, ali više nego ikad prije potrebno je ojačati učenje i drugih jezika, primjerice francuskoga jezika. Upravo je nevjerojatno do koje se mjere smanjio broj učenika francuskoga jezika, jezika koji prenosi bogatu kulturu, jezika koji se govori na pet kontinenata, znanje kojega je nezaobilazno u svjetskim i europskim institucijama. Ni njemački, španjolski i talijanski nisu u boljem položaju. Osim toga, katastrofalne posljedice u vidu neviđena pada u učenju stranih jezika izazvalo je nedavno uvođenje informatike od prvoga razreda. Time se ionako skučen prostor za izbor stranoga jezika i njegovo učenje od prvoga razreda još više suzio. Paradoksalno, ali kao da se zaboravlja da je učenje stranih jezika u ranoj školskoj dobi u hrvatski obrazovni sustav uvedeno još ranih 90-ih, što je bio kapitalni projekt tadašnjega tima znanstvenika s Filozofskoga fakulteta koji je zaživio i donio iznimno vrijedne rezultate.

Učenje samo jednoga jezika osiromašuje nas, uskraćuje nam priliku upoznati i druge jezike i druge kulture, u konačnici omogućiti da hrvatski jezik i hrvatska kultura komuniciraju s drugim kulturama. Dakako da su nam potrebni i obrazovani stručnjaci za mnoge druge jezike, osobito svjetske jezike kakvi su primjerice kineski ili ruski, ali valja njegovati i proučavanje drugih jezika, osobito na visokoškolskoj razini (na Sveučilišta u Zagrebu moguće je učiti i studirati gotovo trideset jezika, u različitim formatima studija). Znanje svakoga jezika obogaćuje i osnažuje pojedinca. Danas osobito valja nastojati na tome da pojedinac osvijesti to da svaki jezik s kojim je bio u dodiru – bilo da je njime govorio, slušao ga ili na njem čitao, bilo da ima barem pasivno znanje – sudjeluje u izgradnji njegove višejezične kompetencije kao brižno ispletenoga mozaika jezika i kultura koje poznaje ili kojima vlada. Važno je istaknuti i da susret s drugim jezicima na poseban način razvija i svijest o važnosti i vrjednotama vlastitoga, materinskoga jezika.

Ni neki naši političari nisu baš najvještiji s hrvatskim jezičnim standardom. Bude ih neugodno uopće slušati. Kakvu poruku o jeziku to šalje našoj djeci?

Svatko je odgovoran za način kojim se izražava i za to u kojoj mjeri njeguje svoj jezik. Hrvatski standardni jezik i njegova uporaba na visokoj razini trebali bi svakomu pojedincu, članu jezične zajednice, biti izrazito bitni. Od svih se govornika jezika očekuje da standardnim jezikom vladaju na način da mogu uspješno komunicirati i tu nema iznimaka. Nije svejedno kako se izražavamo, jezik govori o nama, jezikom ostavljamo dojam o sebi, jezik našoj osobnosti daje osobit prizvuk i po načinu na koji ga rabimo govorimo o sebi. U tom je smislu pod osobitim „povećalom“ jezik onih koji u javnom prostoru nastupanju s pozicija visoke odgovornosti u društvu. Nije svejedno kako govore i u kojoj mjeri njeguju svoj jezik i svoj govor, osobito u prigodi javnih nastupa. Rekla bih da jednako kao što to činimo u situaciji kada rabimo strane jezike i brižno poštujemo njihove norme, morali bismo se jednako se truditi i oko uporabe hrvatskoga standardnoga jezika.

Prof. Ivana Franić: „Velik broj potomaka Hrvata iz iseljeništva želi se vratiti u domovinu svojih predaka, a jedan od temeljnih preduvjeta, iskustvo pokazuje, jest ovladavanje jezikom. Potrebno je znatno ojačati tu sastavnicu hrvatskoga jezičnoga bića.“ Snimio Branko Nađ.

Zrakomlat i bekstejdž

Kako danas gledate na neka neslavna jezična rješenja od hrvatske samostalnosti naovamo, poput „zrakomlata“ i „brzoglasa“… Ti izrazi nikad nisu zaživjeli, štoviše izazvali su sprdnju i podsmijeh široke javnosti.

Svaki se jezik razvija i mijenja, tako i hrvatski jezik. Prirodno je i očekivano da se u jeziku iznalaze rješenja za različite nove koncepte, osobito tehničke. Primjer francuskoga jezika osobito je zoran. Naime, novim se tehničkim rješenjima pridaju nazivi dobiveni uporabom tvorbenih obrazaca koje jezik već ima na raspolaganju, a ti se nazivi potom uvode u uporabu temeljem mišljenja relevantnoga tijela. Jezik bi trebao crpiti iz vlastitih tvorbenih obrazaca, a hrvatski jezik ima dovoljno sredstava da njima tvori nazive za nove pojmove.

Smeta li vas sve jača i češća uporaba tuđica, posebice anglizama – bekstejž, ivent, selebriti…?

Takve uporabe ne trebaju čuditi. Hrvatski je jezik, kao uostalom i svi drugi jezici, pod utjecajem engleskoga u eri posvemašnje globalizacije i dominacije engleskoga jezika. S jedne strane, takvi su utjecaji očekivani osobito u sferi tehničkoga napretka i novih tehničkih dostignuća, pri čemu se jezici u tvorbi odgovarajućega nazivlja za nove pojmove oslanjaju na vlastite tvorbena načela i sredstava. S druge strane, govornici u spontanome i svakodnevnome govoru preuzimaju takve riječi jer je to u nekim krugovima poželjno i dobrodošlo. Dakako da svatko u svakodnevnoj i spontanoj uporabi ima slobodu rabiti izraze za koje misli da najbolje odgovaraju njegovim komunikacijskim potrebama. Međutim, u standardnome jeziku valjalo bi obratiti pozornost na to da se takvi anglizmi zamjenjuju hrvatskim istovrijednicama.

Same izdvojene riječi možda i ne zabrinjavaju toliko, koliko činjenica da pod utjecajem engleskoga nastaju i strukture koje nisu prilične hrvatskomu jeziku npr. 5G mreža, strip junak, vikend ponuda…. One se bez razlike rabe i u sredstvima javne komunikacije. To nažalost vodi ozbiljnomu osiromašenju hrvatskoga jezika pa na to valja obratiti posebnu pozornost.

Izraz domoljublja

Kako vi doživljavate jezik – kao instrument, kao sredstvo ili kao utjelovljenje nacionalnoga bića?

Po jeziku smo bili, po jeziku jesmo i po jeziku ćemo biti. Jezik je najdublji i najosobniji izraz našega identiteta. Jezik nam omogućuje uklapanje i urastanje u zajednicu, po njemu smo pripadnici te zajednice i naroda.

U jezik smo uronjeni od najranijih svojih dana. Po njemu smo uronjeni u svoj zavičaj i u svoju domovinu. Francuski jezikoslovac Claude Hagège kazao je da su jezici baština čovječanstva pa njihovo osiromašenje ili gubitak može imati i ima katastrofalan učinak po cijelo čovječanstvo.

Hrvatski smo jezik dužni čuvati od propadanja, osobito u vremenu globalizacije i dominacije velikih jezika. Čuvati ga prije svega trebamo kao njegovi govornici, no danas se jezična baština može čuvati i zahvaljujući digitalnim tehnikama. Jezici i njihov opis mogu se učiniti široko vidljivima i dostupnima u primjerice jezičnim korpusima, digitalnim zvučnim i slikovnim (video) zapisima na interaktivnim kartama dijalekata i govora... u hrvatskome jeziku još uvijek nisu iskorištene sve te mogućnosti. U daljnjim takvim nastojanjima ključna će biti uloga fundamentalnih istraživanja u svim poljima humanističkih znanosti. Takva su istraživanja dugoročna, zahtjevna i opsežna i njihovi se rezultati ne vide ni sad, ni za godinu-dvije. Međutim, ako se koje od takvih istraživanja ne učini sada ili za godinu-dvije, propusti će se vidjeti za deset, dvadeset ili više godina. Dokaz tomu je činjenica da tek danas znamo i osjećamo sve što se propustilo učiniti i istražiti prije trideset ili dvadeset godina.

Što je onda veći izraz domoljublja – mahanje zastavama, plaćanje poreza ili kvalitetno korištenje materinskim jezikom?

Sve od toga, ali sve u svome redu i na svojoj razini. Zastava je simbol državnosti, ona je materijalni i simbolički izraz nacionalnoga bića i svaki narod i njegovi pripadnici, svaka uljuđena zemlja i njezini građani poštuju svoju zastavu, ponose se njom jer je ona poveznica i simbol trajne ukorijenjenosti jedne zajednice i naroda u njegovu prošlost. S druge strane, plaćanje poreza pitanje je odgovornosti kao i obveze građana prema državi. Konačno, dobro poznavanje i uspješna uporaba hrvatskoga kao materinskoga i kao standardnoga jezika trebali bi biti težnjom i željom svakoga govornika kao člana jezične zajednice i pripadnika hrvatskoga naroda koji u svojoj ukupnosti rabi taj jezik i skrbi o njegovu čuvanju kao i čuvanju baštine stvorene na tome jeziku. Istinsko domoljublje ostvaruje se u jedinstvu tih triju elemenata. Uz bitan naglasak na tome da je od ta tri elementa hrvatski jezik kao stalnica onaj koji je stoljećima, pod različitim zastavama i državnim uređenjima očuvao duh i identitet hrvatskoga naroda.

Popis obavijesti

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu visokoučilišna je ustanova i znanstvena organizacija, koja ima poziv: istraživati i proučavati hrvatsko društvo, državu, prostor, stanovništvo, iseljeništvo, kulturu, hrvatsko civilizacijsko i povijesno naslijeđe u europskom i općesvjetskom kontekstu; o postojećim znanjima i novostečenim spoznajama poučavati u sustavu visokoučilišne naobrazbe te njegovati hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Adresa: Borongajska cesta 83d, Zagreb
© 2013. - 2022. Sveučilište u Zagrebu, Fakultet hrvatskih studija. Sva prava pridržana. Računalna služba         Izjava o pristupačnosti
QuiltCMS