Copenhagen Review of Communication objavio je u rujnu ove godine danski prijevod teksta „Trebamo li doista više psihologa?” doc. dr. sc. Erika Brezovca s Odsjeka za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Izvorni tekst na engleskom jeziku, naslovljen „Do we really need more psychologists?”, objavljen je 23. studenoga 2025. na portalu Meer.

Brezovec u tekstu propituje ulogu suvremene psihologije u suočavanju s teškoćama koje proizlaze iz društvenih uvjeta života. Posebno se osvrće na komodifikaciju psihološke pomoći, individualizaciju patnje i usmjerenost na pozitivnost te ističe važnost povezivanja psihologije sa sociologijom i filozofijom u razumijevanju društvenih izvora osobnih teškoća.

U nastavku donosimo cjelovit prijevod izvornoga teksta na hrvatski jezik.

Foto: Snimka zaslona / Meer; snimka zaslona / Copenhagen Review of Communication

Piše: Erik Brezovec

U suvremenom društvu uporno se ponavlja narativ da nam nedostaje psihološke podrške i da nam hitno treba više psihologa. No je li doista tako? Iako psihologija kao profesija bilježi procvat, osobito u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se od 2024. do 2034. predviđa rast zaposlenosti psihologa od približno 6 % (Američki ured za statistiku rada), čini se da smo sve manje sposobni nositi se s tjeskobom suvremenog života. Sve više brinemo, doživljavamo sve više stresa i osjećamo se preplavljenima različitim svakodnevnim pritiscima. Kako bismo si olakšali, obraćamo se psiholozima za pomoć.

U ovom tekstu tvrdim da postoji dublji problem koji psihologija, onako kako se danas pretežno prakticira, ne može riješiti — unatoč tome što je uvelike monopolizirala pružanje usluga svakodnevne skrbi o mentalnom zdravlju. Usporedno s rastom broja psihologa rastu i razine anksioznosti, depresije i stresa, osobito od pandemije bolesti COVID-19 (WHO, 2022). Nalazimo se u paradoksalnoj situaciji: psihologa je više nego ikada, a ipak je i psihičkih teškoća više nego ikada. Što se dogodilo? Je li psihologija sposobna razriješiti krize suvremenog svijeta ili je postala, da se izrazimo možda oštrije, diskurs koji legitimira upravo one probleme koje nastoji riješiti?

Prije nego što se pozabavimo tim pitanjima, potrebno je nekoliko ograda. Svrha ovoga teksta nije diskreditirati psihologiju kao znanost. Kao i svaka disciplina, psihologija ima važnu ulogu u otkrivanju istine i doprinosu boljem svijetu. Međutim, unutar današnje potrošačke tržišne kulture psihologija je postala žrtvom vlastitog svođenja na dominantni diskurs, što je dovelo do gubitka teorijske dubine i stagnacije metodoloških inovacija. Njezina teorijska sofisticiranost oslabila je kako se dominantna psihologija udaljavala od svojih frojdovskih i širih filozofskih temelja te umjesto njih prihvaćala usko materijalističko i biologizirano shvaćanje uma. Tim su pomakom duboka pitanja smisla, želje, simbolike i subjektivnosti zamijenjena tehnokratskim modelima ponašanja — lakšima za mjerenje, ali konceptualno manjkavima.

Istodobno su se usporile metodološke inovacije. Istraživanja su sve više ograničena očekivanjem da se svi uvidi moraju potvrditi ustaljenim, desetljećima starim instrumentima i protokolima. To stvara konzervativizam koji sam sebe učvršćuje: metode se neprestano usavršavaju, ali se rijetko osmišljavaju iznova. Posljedično, psihologija je počela komunicirati ponajprije sama sa sobom i za samu sebe. Disciplina se tako suočava s epistemološkom krizom, krizom koja, poput svih kriza u znanosti, nosi potencijal obnove. Naravno, unutar psihologije postoje važne tradicije otpora: kritička psihologija, psihoanaliza i drugi pristupi koji propituju te trendove, iako su daleko od dominantnih.

Gdje nas to ostavlja s obzirom na današnju društvenu klimu i sve snažnije inzistiranje na tome da nam treba više psihologa? Ako pod time podrazumijevamo jednostavno više stručnjaka strogo usmjerenih na pojedince, koji ih tretiraju izdvojeno iz društvenih struktura koje ih oblikuju, tada ćemo nastaviti produbljivati upravo one probleme koje se nadamo riješiti. Ova je kritika usmjerena na dominantnu tržišno utemeljenu kulturu psihologije i širu kulturu dobrobiti, a ne na psihologiju samu po sebi.

Sama želja za većim brojem psihologa ukorijenjena je u narcističkom kulturnom zaokretu koji ego postavlja u središte svijeta, pri čemu on neprestano zahtijeva pozornost, otuđen od svijeta. Unutar toga okvira rješenje je uvijek popraviti pojedinca, a ne društvene uvjete koji ga opterećuju. Usredotočujemo se na pozitivna rješenja za pojedinca, zanemarujući strukturno okruženje. Upravo zato pozitivna psihologija cvjeta u neoliberalnim društvima: dobro se uklapa u svijet koji zahtijeva samooptimizaciju, neprekidnu produktivnost i emocionalno prilagođavanje. U svijetu života pozitivna psihologija služi kao instrument stabilnosti i učinkovitosti. Umjesto da propituje strukture koje dovode do sagorijevanja, ona ljude uči kako da meditacijom prebrode iscrpljenost, stres preoblikuju u izazov, a kroničnu prekarnost protumače kao priliku za rast — da mijenjaju sebe, a ne društvo.

Na taj nas način narativ da trebamo više psihologa sprječava da provedemo ključne promjene u društvenom okruženju. Ono što je vjerska ispovijed postizala u prošlim stoljećima, suvremena psihoterapija sada postiže u sekularnom dobu (Foucault, 1978).

No kako bismo to pobliže razmotrili, moramo istražiti kako se psihologija danas shvaća i prakticira. Ponovno, problem nije u samoj disciplini, nego u kulturnim uvjetima koji oblikuju njezino svakodnevno značenje. Dominantni narativ prikazuje psihologiju kao (1) komodificiranu, (2) individualiziranu i (3) pozitivno usmjerenu.

Komodifikacija

Današnju psihološku praksu najbolje oslikava psihoterapija, u kojoj su vrijeme i novac izravno povezani — što je po svojoj naravi čini izrazito perverznom. Plaća se dio tuđeg vremena i stručnog znanja. To ne znači da psihoterapeutima nije stalo do njihovih klijenata; time se, naprotiv, ističe odnos strukturiran simbolikom novca, zbog koje međuljudska povezanost postaje uvjetovana širom tržišnom logikom. Terapija je postala roba koju ljudi u potrošačkoj kulturi počinju ne samo konzumirati nego i priželjkivati kao predmet osobnog ispunjenja.

Individualizacija

Individualizirana usmjerenost suvremene psihologije pojačava trend koji je Fromm (vidi Helderman, 2020) prepoznao desetljećima prije procvata mindfulnessa, odnosno usredotočene svjesnosti. Upozoravao je da zapadnjačka preuzimanja budističkih i zen-praksi mogu postati sredstva prilagođavanja pojedinaca patološkom društvu umjesto preobrazbe samoga društva. Ono čije je nastajanje Fromm uočio sada je potpuno ostvareno: psihološka kultura koja nudi personalizirane tehnike smirivanja, emocionalne regulacije i mentalne jasnoće, dok društvene strukture koje proizvode anksioznost, sagorijevanje i očaj ostavlja netaknutima. Mindfulness i terapijska kultura tako privatiziraju patnju i udaljavaju nas od društvene sfere. Briga isključivo o sebi postaje središnji cilj. Drugi su tu da nam omoguće njegovo ostvarenje.

Pozitivnost

Pozitivno usmjeren zaokret u suvremenoj psihologiji ne poriče patnju, ali je prikazuje kao nešto čime treba upravljati ili što treba pretvoriti u rast. Čak i kada priznaje negativnost, to područje ostaje normativno predano kretanju prema boljemu, otpornosti i optimizmu. Ono što se rijetko priznaje jest da patnja, kako je ustrajno tvrdio Schopenhauer, nije prekid u životu, nego njegov temeljni uvjet, egzistencijalna konstanta koju nije lako preoblikovati u priliku. Usredotočujući se ponajprije na strategije suočavanja koje obećavaju ravnotežu, psihologija prešutno zahtijeva da patnja opravda svoje postojanje stvaranjem vrijednosti. Schopenhauer bi taj zahtjev nazvao okrutnim: neka patnja nema smisla, a inzistirati na tome da ga mora imati znači pogrešno razumjeti narav ljudskog iskustva. Različite terapijske tradicije razlikuju se prema tome koliko se iskreno suočavaju s patnjom, no sve ostaju ograničene dokle god joj pristupaju kroz izdvojenog pojedinca, umjesto da razmatraju kolektivne uvjete koji je stvaraju.

Te tri tendencije — komodifikacija, individualizacija i pozitivnost — ne obuhvaćaju sve, ali su za potrebe ovoga članka dovoljne da prikažu srž problema. Sada se moramo vratiti svojemu središnjem pitanju: trebamo li više psihologa?
Ako suvremeni diskurs poziva na veći broj psihologa, često zapravo poziva na veći broj pojedinaca sposobnih podnositi uvjete koje uopće ne bi trebalo podnositi. Stoga pitanje nije trebamo li više psihologa, nego sjećamo li se još da nijedan pojedinac ne može izliječiti društvo koje odbija preispitati samo sebe. Ono što nam doista treba jesu oni koji se mogu dublje baviti uvjetima života. Oni koji analiziraju društvenu solidarnost, poredak i kolektivne emocije. Drugim riječima, potrebno nam je više filozofije i sociologije, ne kao zamjena za psihologiju, nego kao njezinih nužnih suputnica. Ono od čega danas patimo nije manjak psihologije, nego manjak razumijevanja konteksta.

To ne znači da bismo trebali napustiti psihologiju. Naprotiv, potrebna nam je psihologija koja promišlja spoznaje srodnih disciplina, psihologija koja ponovno poseže za filozofskom dubinom, suočava se s društvenim strukturama i pridonosi javnoj raspravi izvan okvira individualne psihe — suradnjom, a ne paradigmatskom kolonizacijom sfera društvenog svijeta. Stoga su nam potrebni filozofi i sociolozi koji će se aktivnije uključivati u škole, oblikovanje javnih politika, pa čak i psihoterapiju. Tek povezivanjem konteksta, smisla i strukture možemo pomaknuti perspektivu suvremene psihologije, osobito pozitivne psihologije, izvan njezinih neoliberalnih ograničenja.

Možda sadašnji trenutak pruža upravo tu priliku: čvršće povezivanje disciplina u onome što je Fromm svojedobno zamislio kao sociološku psihoanalizu.

Izvor: Brezovec, Erik. „Do we really need more psychologists?”. Meer, 23. studenoga 2025. Hrvatski prijevod prema engleskom izvorniku. https://www.meer.com/en/100928-do-we-really-need-more-psychologists